Uvod
Već godinama smo svjesni da postoji povećana potreba za proizvodnjom hrane, kako biljnog tako i životinjskog porijekla. Također, svjesni smo da proizvodnja hrane utječe na naš eko sustav. Globalna proizvodnja hrane je odgovorna za oko trećinu proizvedenih stakleničkih plinova (od strane ljudi) te koristi 40 % zemljine površine (koja nije pokrivena ledom ili pustinjom). Od toga, najveći dio otpada na animalni sektor (uzgoj životinja za prehranu, proizvodnja hrane za životinje). Jedan od koncepata koji prati ovo područje te istražuje strategije kako optimizirati proizvodnju hrane je projekt Circular Food System.
Samo je jedna Zemlja
Zemlja na kojoj živimo ima svoje granice. Znamo da ju nećemo moći trošiti unedogled. S obzirom na to da proizvodnja hrane ima veliki utjecaj eko – sustav opravdano je razmatranje što se možemo napraviti u smjeru održivosti proizvodnje hrane. Bitan segment cijele proizvodnje je i životinjski sektor – uzgoj i proizvodnja stočne hrane. Održivost proizvodnje hrane naslanja se na: smanjenje gubitaka prlikom proizvodnje (sastojaka, otpada), a ono što je ostalo da se ponovno preradi ili reciklira, smanjenom korištenju sastojaka kojih imamo u prirodi u ograničenim količinama (dušik, fosfor) i poticanju recikliranja materijala koje ne možemo izbjeći (ljudske izlučevine).
Održivost proizvodnje hrane
Koncept kruženja hrane predviđa da se sva obradiva zemlja koristi za proizvodnju hrane koja zadovoljava naše nutritivne potrebe. Prilikom proizvodnje i pripreme hrane nastaju i dodatni produkti: ostaci usjeva, ostaci od prerade hrane, otpad od hrane te životinjske i ljudske izlučevine. Npr. kod proizvodnje kruha, od pšenice će svakako ostati ljuske i slama, stočno brašno (koje ostaje nakon proizvodnje pšeničnog brašna) i ljudske izlučevine. Otpad od proizvodnje koji je još upotrebljiv u humanoj prehrani bi se trebao ponovno iskoristiti (npr u proizvodnji mueslija), a zatim zapoboljšanje zemlje te kao gnojivo. Dio ovog otpada također koristimo i kao stočnu hranu.
U prosjeku, Europljani konzumiraju oko 51 g bjelančevina animalnog porijekla dnevno (za usporedbu, u Africi samo 13 g). Za očekivati je, da će u siromašnim zemljama konzumacija proteina životinjskog porijekla rasti. Idealno bi bilo (u smislu održivosti, ali i zdravlja) da se rast paralelno s padom u bogatijim zemljama.
Računica, svakako nije jednostavna i ima mnogo parametara koji utječu na održivost i isplativost. Npr. upotreba životinjskog gnojiva u poljoprivredi možda nije najisplativija u startu u odnosu na upotrebu mineralnih gnojiva, ali ako gledamo cijelokupni sustav proizvodnje hrane, upotreba životinjskog gnojiva ima prednost nad mineralnim. Ujedno, lokalna proizvodnja moža nije uvijek najbolji izbor, već bi idealno bilo uzgajati onu hranu koja najbolje uspijeva na tom području.
Je li veganstvo rješenje?
Ovo je naravno jako kompleksna tema. Puno je faktora koji utječu na održivost proizvodnje hrane. Često se spominje da bi se situacija drastično poboljšala prestankom uzgoja životinja. Međutim, iz gore navedenih razloga to zapravo nije točno. Kada bi i svi bili vegani, određeni dio otpada bi ostajao. I iako bi se dio mogao iskoristiti za hrandibu tla, puno toga ljudima nejestivog otpada bi mogli dati životinjama. To se naravno već sada i radi, ali ne u dovoljnoj mjeri. Što ja kao pojedinac mogu napraviti? Već sam ranije spomenula da konzumacija mesa u zapadnim zemljama godinama raste. Stoga bi, za zdravlje, ali i za očuvanje zemlje bilo dobro smanjiti unos životinjskih proteina. Nije ih potrebno izbaciti, ali bi bilo dobro smanjiti ih. Istraživanja su pokazali da bi čak 1/3 potrebnih bjelančevina mogli dobivati iz životinja hranjenih samo otpadnom biomasom.
Literatura:
https://www.circularfoodsystems.org/en/circularfoodsystems.htm
Hannah H.E. Van Zanten, Martin K. Van Ittersum, Imke J.M. De Boer. The role of farm animals in a circular food system. Global Food Security, Volume 21, 2019, Pages 18-22.